1. Marino, tvoja sportska priča zbilja je nevjerojatna. Kao jedan od najperspektivnijih mladih nogometaša primao si ponude iz velikih klubova kao što je Dinamo, da bi zbog teške ozljede u potpunosti napustio nogomet. Kako danas gledaš na to?

Marino: Pa evo može se to tako reći. Moj otac i ja smo skupili 9 lopti i jedne ljestve za koordinaciju i s tim smo napravili čudo u nogometu. Bio sam pozvan u reprezentaciju Hrvatske, ali zbog sloma noge nisam mogao nastupati. Pozvali su me u Arsenalovu školu i Dinamo, ali pošto sam jedinac i bio premlad morao sam odbiti te ponude. Kada sam slomio nogu moj otac i ja smo svaki dan trenirali na štakama i doktori su bili iznenađeni oporavkom jer je bio prebrz. Za vrijeme vraćanja u nogometu jedan profesor u mojoj osnovnoj školi me zvao na atletiku da isprobam to trčanje. Ja sam otišao na jedno državno natjecanje i bio jako uspješan. Odmah nakon te utrke su me pozvali u reprezentaciju da nastupam u Mariboru na natjecanju. Kako sam ja slomio nogu i nisam mogao nastupati za nogometnu reprezentaciju uvijek mi je san bio nastupati za Hrvatsku i kad je došla ta ponuda odmah sam je prihvatio. Osvojio sam 3. mjesto s 2. mjeseca samo treniranja i to u tenisicama, ne u šprintericama. Iduće godine se išlo u Gruziju i odlučio sam se pripremiti za to. Tamo sam na EYOF-u (European Youth Olimpic Festival) osvojio 1. mjesto i tako se “zavezao” za ovu atletiku

2. Kažu da nam je sudbina zapisana od rođenja. Misliš li da ti se ozljeda morala dogoditi kako bi se sve ‘odigralo’ na ovaj način? 

Marino: Slažem se s vama, ali eto ja sam od malena bio uvijek prvi u trčanju i duže mogao trčati na raznim školskim natjecanjima ili na nogometu. Nisam ni bio svjestan da mogu dospjeti ovako daleko u atletici. Iskreno,nije me ni zanimala atletika samo nogomet. Kada sam se počeo baviti atletikom potpuno sam zaboravio na nogomet.I dalje mislim da bi djeca trebala izabrati ono što žele i što će im omogućiti osmijeh na lice.

3. Kako se sjećaš mijeseca, kad ti je ozljeda spriječila, da bi aktivno treniral?

Marino: Ti mjeseci su bili najteži,ali i najmotiviraniji. Svaki dan ustajanje na štake i treniranje me samo hrabrilo i tjeralo na uspjeh. Nisam mogao dočekati da izađem na teren,ali evo sudbina je prebacila to na atletiku. Svaki put se sjetim tih dana i kad vidim nekog na štakama sav se naježim jer puno je zaslužna ta ozljeda za moj život.

4. U kojem trenutku je pala odluka da potpuno napustiš nogomet?

Marino: Odluka je pala kada je moj današnji trener, odnosno profesor, dolazio na posao mojih roditelja i nagovarao ih da se počnem baviti atletikom da imam dobre predispozicije i tako smo pristali samo da ne bude dosadan. Ali evo svakim danom sam zahvalan što je bio toliko uporan jer u ove tri godine bavljenja atletikom ja sam najsretnije dijete jer smo puno toga prošli.

5. Kako je na to reagirala tvoja obitelj? Koliko znam, tvoj otac, kao i djed, su strasni nogometaši?

Marino: Moj otac je najteže prihvatio tu ozljedu. Bilo mu je strašno žao i svaki dan me vodio na treniranje. Da nije bilo njega ne bi ja ni uspio. On je kao mali bavio se nogometom i na to me je i usmjerio. Ali sad kad se bavim atletikom on je još više veseliji jer ne mora brinuti da li će mi netko opet slomiti nogu. Roditelji prate stalno moje utrke i stalno se hvale sa mnom. Oni su moja dva najveća fana.

6. Pretpostavljam da je to bilo jedno vrlo teško razdoblje za tebe. Tko ti je tada bio najveća podrška?

Marino: Ove godine će biti puno više treninga i jačih utrka za sigurno. Spremamo se za Svjetsko Juniorsko Prvenstvo u Finskoj i ganjamo normu za Europsko Seniorsko u Berlinu. Mentalno smo spremni još samo trebamo to dokazati moj trener i ja. Ako sve bude bilo dobro kao do sada mislim da bi mi to mogli s osmijehom odraditi, ali i požrtvovnošću.

7. Kako je u cijelu priču ušla atletika?

Marino: Atletika je uskočila u priču sasvim slučajno. Moj trener je stalno dosađivao mojim roditeljima i kada su na kraju pristali on je bio presretan i odradio fantastičan posao sa mnom da smo ostvarili ove godine i Europsko Juniorsko zlato na 800m.

8. Što te je najviše nadahnulo da počneš trenirati atletiku?

Marino: Treniranje atletike je jako zabavno, jer ovisiš sam o sebi. Tu je staza i štoperica, puno odricanja i nema žaljenja. Mora se svakim danom dati sve od sebe, raditi to s osmijehom i zadovoljstvom. To je i cilj uspjeha.

9. Bez sumnje možemo reći da je odluka o promjeni sportske karijere bila odlična/ispravna, ali još ponekad imaš vremena i za nogomet?

Marino: Kako sam prešao u atletiku nijedan dan nisam razmislio o nogometu i vraćao se nazad. Nedostajale su samo uspomene mojih najboljih golova,moja ekipa i to je to. Otkako treniram atletiku nisam pogledao ni Ligu Prvaka,samo reprezentacijske utakmice. U slobodno vrijeme ne igram uopće nogomet nego vozim bicikl,prošetam ili plivam.

10. Što ti danas predstavlja atletika? 

Marino: Atletiku nisam nikad shvaćao ozbiljno. Otkako se bavim njome shvatio sam da je stvarno Kraljica sportova. Sve počinje iz nje i nogomet i košarka jer moraju pravilno znati trčati i imati odličnu koordinaciju. Nisam ni bio svjestan koliki je to zapravo napor i znanje znati bilo koju disciplinu u atletici.

11. Možeš li nam ukratko opisati svoj put do naslova Europskog prvaka na 800m?

Marino: Pa evo mi smo došli na Europsko s 9. rezultatom. Kako smo tamo moj trener i ja bili na zagrijavanju i u polufinalu shvatili smo da sam spreman da ugrabim medalju. Finalna utrka je pokazala svoje i dao sam sve od sebe. Na zagrijavanju sam se sjetio sve što smo prošli i koliko smo se trudili za tu utrku i rekao sam si:”Pa nisu ovi momci jeli željezo cijelu godinu da bi bili puno bolji. Idemo im pokazati za što smo se spremali!” Tako da sve je moguće. Godina mora proći smirena,sa zadovoljstvom,bez ozljeda i puno odricanja. Taj će se trud s vremenom vratiti kako treba.

12. Negdje sam pročitala da najviše voliš trenirati u svom kvartovskom parku. Kakva je tvoja filozofija treniranja?

Marino: Da. Nažalost nemam nigdje u blizini pravu atletsku stazu. Najbliža je u Osijeku, a to je od Virovitice (gdje ja živim) 2 sata vožnje. Zato smo mi odredili jedan gradski park gdje imam odličnu stazicu od 800m s uzbrdicom i nizbrdicom koja nam je odličan pokazatelj da li sam spreman za neku utrku. Svaki dan mi ljudi mašu i znaju tko sam što mi je drago i daje mi snagu da promoviram svoj grad. Imamo i jednu ciglastu stazicu od 333m na kojoj je dosta teško raditi jer je manji zavoj i moram paziti gdje trčim da ne bi iskrenuo zglob. Ove godine smo ubacili jednu uzbrdicu po cesti od 4km koja je najviše zaslužna za moj uspjeh. Tako da sve se može i u tim slabijim uvjetima! Ja sam čak i zahvalan što imam ovakve uvjete i žao mi ih se odreći jer morati ću se prebaciti na pravu stazu i otići iz Virovitice.

13. Za uspjeh nisu nužni samo dobri uvjeti za treniranje, već ineizmjerna volja i motivacija. Što je to što tebe najviše motivira?

Marino: Mene najviše motiviraju moji rezultati. Uvijek želim ići bolje jer takvog sam stava. Želim ići sve brže i brže. Osim toga motivacija mi je vidjeti moje roditelje,prijatelje,školu i grad kako se ponose sa mnom. Jako sam zahvalan što živim u manjem gradu,gdje me svi znaju i podržavaju to mi daje ogroman vjetar u leđa. Pošto nemam nijednog sponzora ova njihova podrška mi je kao sponzorstvo.

14. Za kraj, postavlja se pitanje o tvojim planovima za budućnost. Koje su sve medalje još na tvojoj ‘to win’ listi?
 
Marino: Ja Vam gledam svaku godinu zasebno nikad ne idem na preskokce i da se fokusiram na 2020. npr. Sljedeća godina stiže, imamo ciljeve i motive i to ganjamo ne fokusiramo se na 2019. Kao što sam rekao, ganjamo normu za Europsko Seniorsko Prvenstvo u Berlinu i ciljamo na finale na Svjetskom Juniorskom Prvenstvu u Finskoj. Nadam se da će sve proći dobro,da ću se lijepo zabaviti i nauživati.