Marino, s obzirom na veličinu vaše karijere, teme za razgovor ne može nestati. Zanimaju me vaši početci. Dali ste u djetinjstvu sanjali o životu kojeg živite danas?

Marino: Rođen sam u jednom malom mjestu. U gradu gdje nije bilo neke mogućnosti bavljenja s nekim sportom. Tako da sam ubiti krenuo na neki način trenirati sam sebe i s nekih 13-14 godina sam počeo trenirat nogomet u jednom nogometnom klubu. Trenirao sam i 7 godina mlađeg brata, kada je on imao jedno 11 godina a ja 18. Brat je trener reprezentacije U-17, bio je i na svjetskom prvenstvu a nedavno je i doktorirao. U glavnom sam od malena uvijek želio trenirat sebe i druge tako da sam novac trošio na knjige pa čitao. U srednjoj školi sam većinu potrebnih knjiga za fakultet već pročitao tako sam htio upisat taj Kineziološki fakultet. U Zagrebu sam radio u jednoj teretani sa jednim prijateljem koji je to vodio, on je krenuo više u kinezio-terapiju i ostavio meni da vodim ovu teretanu od 129 kvadrata, nije baš bila najbolje uređena ali bila je u jednom nacionalnom teniskom centru i ja sam je sa svojom željom, voljom, elanom i trudom uspio napunit sa sportašima i rekreativcima koji su dolazili na trening.

Nakon 7 godina otvorila se prilika za veći prostor koji je sad Basic Gym One i već 4 godine sam u ovom prostoru. Želja mi je trenirat sportaše, također i rekreativce ali imamo i grupne programe. Ostao sam još vanjski suradnik na Kineziološkoj fakulteti i predavač na Fitnes učilištu. Imam jednu napisanu knjigu – Do mišića bez utega uz Men’s Health Croatia gdje sam i urednik fitnesa, a sada uskoro izlazi i nova knjiga – Basic Traning for Life, koja ubiti predstavlja moj sustav treninga kojeg provodim u svojoj dvorani.


Kada ste dobili osjećaj da čete cijelu svoju karijeru posvetiti sportu?

Marino: Od malena me je uvijek privlačio sport, a ne samo to već i sposobnosti sportaša, koliko je netko jak, brz, izdržljiv… Bavio sam se nogometom, a volio sam i druge sportove ali najviše me je zanimala ta kondicijska priprema koliko neko nešto može i kako to usavršiti. Tako da sam stalno pratio te stvari na internetu, čitao knjige i to me je u stvari dovelo do toga što i jesam danas.

Nakon diplome radili ste kao asistent na Kineziološkoj fakulteti. Dali ste zadovoljni sa budućom generacijom kineziologa?

 Marino: Nisam radio kao asistent nego sam radio tamo kao vanjski suradnik. Ali dao sam ispite na doktorskom studiju i uskoro bi trebao doktorirati.

Inače to je jako dobro pitanje, jer ima sad puno takvih i onakvih trenera, od facebooka do instagrama, ali mene zanima samo znanje i kvaliteta. Često puta imamo stvarno dobrih studenata koji će biti dobri treneri, a ima i nekih koje to dovoljno ne zanima. Mislim da je najbitnija cjeloživotna edukacija i kada se završi fakultet ili učilište, da se i dalje uči na seminarima, čita knjige i puno radi da bi se postalo dobar trener. A treba mnogo prakse!

 

Mnogo vremena ulažete u edukaciju drugih ljudi. Dali volite pisati? Jer pronašla sam jedno desetak blogova koje pišete na nekoliko internetskih portala.

Marino: Najbitnije mi je to što pišem za Men’s Health, jer kao svjetski brand privlači i najviše ljudi i to mi je velika čast. A naravno pišem i za Building-body i neke druge portale koji se isto bave tematikom fitnesa, zdravlja, vježbanja i sporta te u tome stvarno uživam, jer volim podijeliti svoje znanje sa drugima.

 

Ili više volite obrazovanje uživo?

Marino: To mi je ipak puno bolje zbog neke pozitivne energije koju dajem i koju iz mene drugi ljudi još bolje izvuku, da im pomognem kao što su i drugi meni.

 

Koliko je po vašom mišljenju bitno formalno obrazovanje i koliko neformalno?

Marino: Tu se uvijek stvara neki problem, jer ja smatram da je ipak najbolje dobiti što više jedne i druge. A obično je tako da ljudi koji imaju formalno obrazovanje smatraju neformalno obrazovanje nebitnom, a ja mislim da treba i jedno i drugo.

Kako izgleda vaš obični dan?

Marino: U glavnom moj dan sastoji se od treninga naravno, meni je dvorana otvorne od 7 do 12 i od 16 do 22, tako da imam nekoliko treninga ujutro onda imam neku pauzu i poslije podne ponovno koji trening. Ali ipak nije svaki dan isti jer mijenjam i te treninge sa edukacijom za svoje članove i za trenere, a opet kad imam slobodno obično pišem neke radove, slažem treninge za članove, grupe i pripremam se za seminare. Uglavnom sve je nekako povezano mojim poslom. Ponekad putujem na koje seminare da se i sam obrazujem ili na kakve pripreme sa sportašima, tako da moj dan je fleksibilan, a na drugoj strani i puno zauzet.

 

Otkrila sam da mnogo vremena namijenite motivacijskim knjigama. Kako vam je to pripomoglo u karijeri?

Marino: Puno. Ja mislim da je to ubiti najveći razlog između neke prosječne osobe i nekog velikog trenera. Jer šta se dešava? Ako vi imate znanje a ne možete u ljudima zapalit neku iskru da dobije energiju nećete bit uspješni. Jer ljudima više znači da vam je stalo do njih nego dali imate znanje, a nemojte ih motivirat da nešto naprave i onda ne možete bit dobar trener.

Ja uvijek kažem da ako nećete motivirat sebe nećete biti dobri ljudi, jer prvo trebate biti dobri prema sebi da budete dobri prema drugima!

Na koju lovoriku u svojoj karijeri ste najviše ponosni?

Marino: U biti svi moji sportaši su meni najviše dragi, nije bitno dali igraju za prvu ili treću ligu ili opšte ne, jer oni su mene izgradili kao trenera svaki na svoj način, oni šta davaju meni ja uvijek još više vračam.

Naravno sam najviše ponosan na neke rezultate koji su stvarno bili rezultat puno rada, kao tri godine rada sa Bornom Ćorićem s kojim smo osvojili Juniorski grand slam, pa onda i sa Filipom Zubčićem s kojim još jako dobro radimo. Tu su i braća Sinković što je stvarno velika stvar, jer su dobili Olimpijsko zlato. Ima i mnogo drugih koje možemo brojiti.

 

Tko vas je do danas najviše impresionirao u karijernom smislu?

Marino: To je vrlo jednostavno. Ja mislim da treba svaka osoba imat mentora i ubiti kažu da se mentor pojavi kad je učenik spreman. Ja sam u zadnjih par godina imao svog mentora –  Steve Maxwell, koji ima 64 godine, koji je po mom mišljenju sam trenerski vrh. U posljednjih pet godina on putuje cijelim svijetom od Kine do Amerike, a svake godine dolazi i kod mene kao predavač i čak sam dobio neke prilike da mu asistiram ne nekim seminarima.